Ovog se mjeseca (14.08.) navršila dvadeseta obljetnica odlaska jednog od najvećih imena suvremene (i ne samo) Formule 1, Enza Anselma Ferrarija. Premda je stekao veliki broj poklonika, nemali je broj onih koji nisu mogli trpjeti njegovo ponekad autokratsko ponašanje, no kada su se prisjećali tih vremena i oni su o njemu govorili s dužnim poštovanjem. Jedan od njih je i Mauro Forghieri koji već 22 godine nije inženjer Ferrarija. Pojedinci misle da on uopće nije bio inženjer Ferrarija u smislu tvrtke, već Ferrarijev, Enzov inženjer jer je u Modeni proveo 25 godina, što nije uspjelo nikome do sada. Talijanski tjednik Autosprint nedavno je objavio intervju s Maurom Forghierijem koji u cijelosti prenosimo.

Prvi susret s Enzom Ferrarijem?

Prva polovica pedesetih. Tih sam godina počeo pohađati licej. Bio sam malen, nerazvijen, imao sam plavu kosu. gotovo bijelu zbog koje su me zvali Nijemac. Naše su obitelji bile u prijateljskim odnosima. prisjećam se Ciccia Ascarija kada se pripremao za Mille Miglia. I mi smo otišli vidjeti. Ferrari me srdačno pozdravio i bio sam posebno ganut time.

Vaš otac je bio jedan od njegovih najvjernijih?

Moj otac Reclus radio je kod njega i bio je cijenjen u radionici. Za Ferrarija je uoči Drugoga svjetskoga rata napravio bazu Alfette 158 zajedno s Gibertijem i Bazzijem.

Vaš prvi dolazak na dvor?

U Ferrariju sam na neki način počeo stažirati 175., kao 22-godišnjak. Bio sam namješten u biblioteci tehničkog ureda. Tada je sve to vodio inženjer Fraschetti, pravi gospodin. Za njega sam morao obaviti analizu cjevaste šasije, što mi je kasnije mnogo pomoglo kada sam sedam godina kasnije preuzeo odgovornost za tehnički ured. Fraschetti je umro od posljedica nesreće na testovima u Modeni. Bio je jedan od onih tehničara koji su običavali sportske automobile voziti do same granice.

Što Vam je ostalo od tog studija?

Spoznaja da sâm Fraschetti nije dijelio mišljenje Enza Ferrarija koji je htio automobile s prednjim motorom. Proučavati čvrstoću šasije značilo je da se tome pridaje važnost i da se već razmišlja o motoru koji bi bio ugrađen straga.

Enzo Ferrari, tijekom vašeg stažiranja?

Znao me posjećivati. Između nas je vladao odnos strica i nećaka. Na kraju me pozvao. Upitao me jesam li zadovoljan. Prolazili su mjeseci, godine. Diplomirao sam i više nisam razmišljao o Ferrariju. Moje ideje su bile usmjerene avionskim motorima, turbinama. Sanjao sam Nortrop i Ameriku. No bilo je to teško razdoblje za moju obitelj koju su potresali duboki ljudski problemi i stoga se nisam mogao otisnuti daleko od kuće. Počeo sam predavati na tehničkom institutu u Reggio Emiliji, kada me pozvao Ferrari: Što radiš? Ostave tvoje ideje, dođi k nama, tu ćeš nešto naučiti. Bio je to krajem 1960. i Ferrari me ubacio u vatru s imenima poput Bazzija i Jana. Radio sam u uredu u obliku trokuta površine deset četvornih metara. Bio sam zadužen za prostoriju za testove i proračun motora. Živjeli smo u buci, ali je bilo lijepo.

Potom krajem 1961. revolucija. Pobunjeni anđeli – uprava tehničkog odjela – počeli su dizati glavu. Tako je Enzo obavio čistku i pozvao Vas?

Rekao mi je: Mauro od sada pa nadalje ti ćeš voditi brigu o tehničkom aspektu sportskoga dijela tvrtke. Nisam imao niti 27 godina. Odgovorio sam: Vi se šalite, commendatore. Samo mi je odgovorio: Ti preuzmi vođenje, a za ostalo ću se ja pobrinuti. Uvijek sam ga zvao commendatore, pa i onda kada je stekao počasni naslov inženjera. On mi je na svoj način odgovarao: Hoćeš li se uvrijediti ako te zovem samo Mauro?. A ja: Ne, dapače, no ovdje unutra inženjer sam ja! I on se smijao, smijao.

Prvi put kada ste ga zadovoljili?

S modelom GTO. Automobil je bio homologiran, ali je s njime bilo problema i morao sam raditi na njihovom rješenju. Tu sam stekao njegovo povjerenje. Možda i zbog toga što je s čitavim tehničkim uredom, ljudima poput Salvaranija, Rocchija, Farine, Maiolija, vladala klima razumijevanja, poštivanja i prijateljstva. To je bio temelj moje karijere. Bila je to naša prava snaga, a ja sam bio s Ferrarijem u izuzetno otvorenom, a često i suprotstavljenom odnosu.

Prva svađa?

Gotovo na početku. Početkom 1962. kada me poslao u Englesku na neprvenstvenu utrku kako bih pomogao Irelandu koji je vozio model 156. No zabranio mi je da radim bilo što na automobilu. Otišli smo ja, Jano, Rocchi i Salvarani. Jedino što smo smjeli bilo je čistiti svjećice jer nam je taksativno rečeno da je automobil na mjestu. Što ako bude kiša, upitao sam. Šuti i radi kako ti ja kažem. Potom su rasprave bile brojne, ali krajnje pozitivne. Često smo i privatno raspravljali, nasamo i on je uvijek bio spreman prihvatiti ono što je dobro, a odbaciti loše. Bili smo šaka entuzijasta, a on je morao filtrirati, dozirati sredstva i zbog toga što Fiat još nije ušao u Ferrari. Od tada pa sve do kraja šezdesetih bilo je teških trenutaka, no moram zahvaliti sportskom direktoru Eugeniu Dragoniju koji mi je mnogo pomogao.

Vi i Ferrari razgovarali ste na modenskom narječju?

Često, ali en uvijek.

Kada ne?

Kada je bilo potrebno prenijeti na papir ono o čemu smo razgovarali tada smo to činili na talijanskom. Modenski naglasak bio je dio intimne sfere koja nije vladala u svim trenucima.

Vaša prva prava kriza?

Početkom 1968. nisam u Formuli 1 imao očekivane rezultate. Planirali smo pobijediti barem u četirima utrkama, ali zbog niza okolnosti nismo uspjeli ni u jednoj. Možda i zbog toga što je Amon bio natprirodno «začaran». Kvarila mu se pumpa, kvačilo, letjeli kamenčići u hladnjak, bušila guma, gotovo da čovjek ne bi vjerovao. Ja sam tada učinio korak natrag što je shvatio i Commendatore te me je više od godine dana zadržao u uredu u Modeni, u ulici Trento e Trieste. Ferrari je imao svoj ured blizu mojega i viđali smo se već rano ujutro. Napunio sam baterije potrebne za revoluciju sedamdesetih. Isto mi se dogodilo 1972. kada me stavio sa strane kako bih pripremao novi automobil, poznatu «ralicu» koja zapravo nikada nije vozila, ali je bila laboratorij za mnoga rješenja koja su Ferrarija sredinom sedamdesetih učinila velikim.

Što je Ferrari volio, a što je bio poznato tek rijetkima?

Napoleonska povijest. Znao ju je iz temelja, izuzetno mu se dopadala. Volio je i viceve. Navečer u Fioranu poslije testova znao se opustiti. Ako si mu htio napraviti dar morao si mu ispričati posljednje viceve. Scaglietti je u tome bio pravi stručnjak. Ferrari je uživao u tome.

Chris Amon nam je ispričao da je Ferrari uživao slušati vozače u opisivanju svojih intimnih doživljaja?

Enzo Ferrari je imao gotovo ženski osjećaj i kada to govorim činim u smislu komplimenta. Da, znao se igrati, no to je bio njegov način da istraži i duboko otkrije osobu koju ima ispred sebe.

A kada ste govorili o ženama?

Uvijek mi je govorio da budem oprezan.

Njegovi teatralni izljevi?

Jednom sam uzeo slobodan dan a da ga prije nisam obavijestio o tome. Otišao sam u Portofino posjetiti prijatelja. Pronašao me je navečer, a potom je urlao u telefon: Gdje si, Mauroooo? Da, smatrao me svojim vlasništvom.

Najveća vrijednost Enza Ferrarija?

Znao je odabrati suradnike. Uvodio je u tvrtku ljude koji su je znali oživjeti. Znao je motivirati ljude. Bio je veliki industrijalac.

Kada ste ga vidjeli najzadovoljnijim?

1966., kada je Scarfiotti pobijedio u Monzi i godinu dana kasnije poslije paradne pobjede na 24 sata Daytone.

Forghieri, govorimo jasno: Vi ste bili jedan od rijetkih, možda jedini na koga Ferrari nije povisio glas.

Ne. Recimo da sam uspijevao obuzdati njegovu ljutnju, pokušao bih ga smiriti. Vidite, osobe koje su se pred njime htjele pokazati u dobrom svjetlu bile su mnoge. Ja ga nikada nisam odlazio «informirati» kao što su to neki činili. Htio sam se radije dokazivati djelima, a ne riječima. Naravno, netko je imao i zadatak da to čini, ali to često nije činio točno, u dobroj namjeri, već često nedobronamjerno. Tada sam morao intervenirati. Ali ja, da budemo jasni, nikada nisam imao osjećaj revanšizma ili mržnje prema onome tko se loše ponio prema meni. Onaj tko se općenito tako ponaša ne brine me, niti me posebno zanima. Dapače, mnoge sam takve branio, da bi oni i dalje o meni govorili loše. To je doista istina: svijet je sastavljen od dobrih i loših, a loši čine većinu.

Najljepši kompliment koji Vam je dao Enzo Ferrari?

Učinio je to na dijalektu. Radilo se o poprečnom mjenjaču i on mi je jednostavno odgovorio: Imaš pravo, razotkrio si nas.

Forghieri, kada se toga prisjećate vidim da mijenjate i glas.

Što mogu učiniti, s Commendatoreom je odnos bio poseban. Često smo skupa jeli, a mnogo me je puta vodio sa sobom kada je posjećivao drage mu osobe. Tehnički dio je bio isprepleten i stapao se s ljudskim. Mislite da ne znam ono što mije dao Enzo Ferrari? Podupirao me je i u pogledu obitelji. Bez Enza bih danas bio nitko. Ne bih postao Mauro Forghieri. Pružio mi je mnogo, izuzetno mnogo, a ja njemu svoj život.

Dakle, između vas su računi poravnati?

Ja sam ipak dao mnogo više.

Primjerice?

Sve ono što je on dobivao od rezultata ja nisam.

Ima onih koji kažu da je u ljubavnim odnosima, osim početka zanimljiv i kraj, a da je ostalo samo zakrpa. Da budemo jasni, kako je Forghieri otišao od Ferrarija?

Rekao sam mu: Imam ideje o upravljanju tvrtkom koje se ne slažu s onima drugih. Žao mi je, ali ja ne mogu ostati u situaciji koju ne podnosim jer sam uvjeren da će se uskoro Ferrari naći u problemima, a ako se pravim da ne vidim to, jednako sam odgovoran. Oprostite mi, ali poslije niza godina na kojima sam Vam izrazito zahvalan, stvar se završava ovdje. Potom sam ostao još dvije godine, radeći na Ferrariju s pogonom na sva četiri kotača. Za mene Ferrari nije bio samo poduzeće, već moja kuća, Commendatore i njegov sin Piero obitelj kojoj sam i ja pripadao. A ja sae u tom novom Ferrariju, donekle različitom više nisam nalazio. Više nisam bio miran.

Što Vam je rekao Enzo Ferrari?

Teško mu je palo. Bilo je to za njega bolno. Nije izgovorio niti jednu od fraza koje je znao u takvim trenucima jer ga je to doista pogodilo. Imao je 87 godina, bio je umoran i otada se počeo sve više služiti pomoćnicima koji su bili oni isti ljudi koji su mi stvarali probleme.

No to nije završnica.

Ne, nije. Malo njih zna da je 1985., moje prve godine izvan Ferrarija, kada se Michele Alboreto borio za naslov prvaka protiv Prosta i McLaren-Porschea i kada su u drugome dijelu sezone stvari krenule krivim smjerom, Commendatore diskretno zatražio od mene analizu koju sam mu napravio. Činjenica jest da sam mu dao savjet koji nije slijedio i nakon što je Prost pobijedio u prvenstvu, odgovorio mi je: «Uhvatio si nas još jednom!».

Vaš posljednji pravi susret?

Kada sam jednom napustio Ferrari imao sam nešto više vremena za sebe i povremeno sam nastupao i na povijesnoj Mille Miglia. I upravo u jednoj od tih prilika vidio sam ga posljednji put. Odmah me prepoznao i uzviknuo: «Vidi ovog luđaka od Maura!».

Dvije najveće greške, Vaše i Enzove?

Krajem 1971. napravio sam B1, potom je stigao model B2 koji se u prvim četirima utrkama pokazao boljim. Potom smo se zbog problema povezanih s gumama izgubili i ušli u slijepu ulicu. Nisam više ništa razumio od automobila koji je vibrirao zbog guma. Tu se Ferrari istaknuo intuicijom pravog inženjera kada mi je preporučio da vratim na stazu model B1. Bio je potpuno u pravu.

Ali niste nam rekli koja je bila najveća Enzova greška?

Da je ostao mlađi danas bih i dalje bio uz njega. Jer jedina prava greška koju je Enzo Ferrari učinio u životu jest ta da je ostario.