U povijesti automobilističkog sporta mnogi 1962. drže godinom britanskog ponosa, premda je i marka Cooper 1959. i 1960. trijumfalno osvajala naslove svjetskih prvaka s revolucionarnim stražnjim motorom koji je zauvijek promijenio tokove Formule 1. No sve do prvih godina šezdesetih, Formula 1 bila je uglavnom stvar europskog kontinenta, prije svega Italije. O tome svjedoče lančani uspjesi Alfa Romea, Ferrarija, Lancie-Ferrari i Maseratija. Dio kolača preuzeli su im i Nijemci koji su se 1954. pojavili sa svojim nepobjedivim Mercedesima. Godine 1962. bila je na repertoaru potpuno drukčija priča jer je svijet upoznao novu evoluciju, u potpunosti made in England.

 Gore i ispod: detalji šampionskog automobila iz 1962.

Radilo se, prije svega, o novim motorima. Stari 4-cilindrični 1,5-litarski Coventry Climax iz 1959., a namijenjen utrkama Formule 2, više nije mogao pratiti svoju europsku konkurenciju i 1961. bio je nemoćan protiv mnogo snažnijeg Ferrarijevog motora. Stoga su britanski tehničari i inženjeri prionuli poslu, posebice se to odnosi na one iz BRM-a. Pripremili su dva motora identične arhitekture, ali različitih mjera. Oba su bila 8-cilindrična V 90°. Kod Coventry Climaxa provrt cilindra i hod klipa bio je u omjeru 67,8:51,6 mm, dok je kod BRM-a taj omjer iznosio 68,5:50,8 mm. Kod obaju se motora eksperimentiralo s izravnim ubrizgavanjem, a razvijali su otprilike istu snagu od 190 KS.

 Graham Hill bio je veliki zaljubljenik u zrakoplove. Na slici je snimljen na mlaznom zrakoplovu "F 100"

Veliki događaj bila je 1962. Chapmanova šasija pripremljena je za njegove Lotuse, a u njoj su bila sadržana rješenja već viđena na automobilima poput Jaguara D, De Tomasa Formule 3 i BRM-ovog prototipa, ali do tada nisu primjenjivana u Formuli 1. Struktura s aeronautičkim podrijetlom odmah je zbog svojeg oblika nazvana kadom. Zahvaljujući takvoj tehnici Lotus je uspio napraviti izdržljiviji i lakši automobil koji je bolje držao cestu, a odlikovao se i boljom aerodinamikom. Sve je to morao na kraju podnijeti i vozač koji je bio prisiljen prilagoditi se posebnom vozačkom mjestu.

U pobjedničkom automobilu na Velikoj nagradi Nizozemske 1962.

Bila je to godina dvoboja između Lotusa i BRM-a, dok su se ostale momčadi morale zadovoljiti nižim plasmanima. BRM je bila momčad velike tradicije, ali još uvijek nije postigla očekivane rezultate. Osnovao ju je 1947. Raymond Mays, vozač iz tridesetih godina XX. stoljeća i projektant Peter Berthon. Njihova namjera bila je dovesti u svjetski vrh britanske utrke i boje te su radi toga osnovali tvrtku British Racing Motors u kojoj su se angažirale različite britanske industrije. Već 1950. tvrtka se odlikovala izvornim tehničkim rješenjima. Napravila je Formulu 1 sa 16-cilindričnim 135° turbo-motorom. 1953. BRM je preuzeo bogati industrijalac Alfred Owen te ga osvježio novim i svježim kapitalom. Rezultati su i dalje izostajali i na prvu pobjedu trebalo je pričekati do 1959. kada je najbolji od svih na Velikoj nagradi Nizozemske bio švedski vozač Joachim Bonnier.

Hill ispred Richija Ginthera na Velikoj nagradi Velike Britanije u Aintreeu.

Pristigla je i 1962. Na startu prve utrke, Velike nagrade Nizozemske, BRM se pojavio sa svojim zelenim automobilima povjerenim Grahamu Hilu i Richiju Gintheru koji pristiglom iz Ferrarija. Lotus je prijavio Jima Clarka, Innesa Irelanda, a kasnije i Trevora Taylora. Ferrarijeve boje branili su u sezoni Giancarlo Baghetti, Ricardo Rodríguez, Lorenzo Bandini i Willy Mairesse. Jack Brabham prepustio je svoj Cooper McLarenu i Maggsu i odvozio je pokoju utrku u Lotusu u očekivanju spremnosti vlastitog automobila Formule 1. Mozaik su dopunile Salvadorijeve i Surteesove Lole. Ovaj potonji podario je Loli i prvi pole na Velikoj nagradi Velike Britanije. Bonnier, prvi BRM-ov pobjednik vozio je Porsche, a osim njega na njemačkim su se šasijama sporadično pojavljivali i drugi voztači. Britanski as Stirling Moss doživio je tešku nesreću na Uskršnjim utrkama u Goodwoodu. Uspio je spasiti život, ali je poslije dugotrajnog oporavka shvatio da više nema potrebnih vozačkih sposobnosti za nadmetanja na najvišoj razini i odlučio se povući.

Velika nagrada Njemačke u Nürburgringu

Na Velikoj nagradi Nizozemske u Zandvoortu Hill je ostvario prvu sezonsku pobjedu, no mnogo više od toga gledatelje je impresionirao revolucionarni Clarkov Lotus 25 koji je vodio jedanaest prvih krugova, prije nego što je morao usporiti zbog kvara na mjenjaču. Na postolju su uz Grahama Hill stajali Taylor drugi Lotusov vozač i njegov prezimenjak Phil iz Ferrarija. Dvoboj između Hilla i Clarka samo je odgođen za Monako, gdje se sreća nije osmjehnula britanskim vozačima jer su odustali zbog kvarova na mjenjaču i motoru. Nakon što su Trintignant, Gurney i Ginther eliminirali u nesreći na startu, pobjeda je pripala Novozelanđaninu Bruceu McLarenu u Cooper-Climaxu koji je ciljem prošao s dvije sekunde prednosti ispred Phila Hilla u Ferrariju i njegovog momčadskog kolege Lorenza Bandinija. Prva Lotusova pobjeda odigrala se na sljedećoj utrci u Belgiji. Utrku je obilježila nesreća u kojoj je Ferrarijev vozač Willy Mairesse zadobio teške opekline. Clark je ciljem prošao ispred Grahama i Phila Hilla. Na sljedećoj utrci, Velikoj nagradi Francuske u Reimsu iznenađenje je pripremio Dan Gurney u Porscheu. Posao su mu olakšali kvarovi favorita i odsutnost Ferrarija zbog štrajkova talijanske metalne industrije. Clark je u nastavku sezone dominirao na Velikoj nagradi Velike Britanije u Aintreeu ispred Surteesa (Lola-Climax) i McLarena (Cooper-Climax). Graham Hill pružio je maestralnu vožnju na Velikoj nagradi Njemačke voženoj po kiši. Clark je slabo startao, ali je uspio prestići sedamnaest vozača, već u prvome krugu gotovo 23 kilometra dugog Nürburgringa. Surtees je u utrci osvojio drugo mjesto, Gurney treće i Clark četvrto. Tri utrke prije završetka sezone Hill je vodio na ljestvici sa sedam bodova prednosti ispred Clarka, što je najavljivalo uzbudljivu završnicu.

Velika nagrada Južne Afrike

Na Velikoj nagradi Italije u Monzi Hill i BRM iskazali su potpunu premoć, ostavši na čelu utrke čitavih 500 kilometara trajanja utrke. I drugo je mjesto osvojio BRM-ov vozač Ginther, dok je Clark odustao zbog problema u sustavu prijenosa. Time su igre oko prvenstva bile gotovo potpuno riješene jer su u preostalim dvjema utrkama Clark i Hill podijelili primat. Clark je dominirao na Velikoj nagradi SAD-a u Watkins Glenu, gdje je Hill osvojio drugo mjesto, ali je zato bio uspješniji u južnoafričkom East Londonu, premda je Clark vodio najvećim dijelom utrke sve do odustajanja zbog kvara na motoru. Bez odsutnih Ferrarija i Porschea, Graham Hill je osvojio naslov svjetskog prvaka, no matematička sigurnost visjela je nad njim poput Damoklovog mača sve do posljednje utrke sezone.